Mama je došla za vikend.

Danas je nedelja i ona već ide.

Vreme sa njom proleti toliko brzo da imam osećaj da jedna drugoj nismo ništa ispričale, da se nismo dovoljno grlile i smejale.

Išle smo na Čolin koncert i to me je nateralo da sve ovo napišem.

Čola me podseća na nju, njegove pesme vraćaju me u detinjstvo kada sam leta i zime provodila kod nane i dede na selu, a u domu (kako lokalci zovu mesto okupljanja) puštali su Čolu. Krasiva i Okano podsećaju me na malu Sandru koja je volela da peva, glumi i jedva čeka da poraste. Sa ove tačke gledišta o svom detinjstvu mogu da kažem da je bilo ispunjeno ljubavlju i srećom.

Sada imam 24 godine i prvi ozbiljniji posao.

Sada sam svoj čovek i sama donosim odluke.

Sada sam sve ono što sam jedva čekala da budem a sve to bih dala da sam opet dete koje svoju slobodu koristi za to da ostane bar do 9  uveče napolju na snegu.

Sada sam odrasla osoba koja bezuspešno traži odgovor na pitanje zašto vreme tako brzo leti.

U jednom od naših razgovora, grlila sam mamu i pitala je kako sam ovako brzo porasla. Kroz suze je ponovila moje pitanje i poljubila me.

Tada sam se zapitala – zašto celog života jurimo i jedva čekamo nešto što će neminovno doći a propuštamo da uživamo u trenucima koji će nam za 30 godina faliti a koji se neće vratiti.

Razmišljam i shvatam, roditelji su mi živi i zdravi. Sada su tu, pored mene. Ja sam zdrava i ceo život je preda mnom. Radim ono što volim i od toga živim, a to je u današnje vreme, nažalost luksuz.

Pa zašto sam onda prazna?

Zato što je decembar mesec za sumiranje godine, a ove godine, bogami u meni je probudio i neku nostalgiju pa sumiram ceo život.

Zato što je vreme praznika za porodicu, a ja sa svojom, možda prvi put neću dočekati Božić.

Zato što vreme ide i ne čeka. I nosi. I ne vraća.

Zato što nismo svesni šta smo imali kada to nemamo više svaki dan.

Juriš.

Stvaraš.

Želiš.

Čekaš.

Jedva čekaš.

Dočekaš,

A onda neko novo jedvačekanje.

Ponavljam sebi „uspori, niko te ne juri“.

Molim sebe da stanem, da zagrlim, poljubim, osetim, kažem da volim i koliko volim.

Jednoga dana ću ja imati svoju decu.

Jednoga dana će moja deca da se žale mojoj mami na mene, koja tada radim sve ono što ona sada radi a ja prevrćem očima.

I evo, sada to jedva čekam,

Umesto da sednem kod mame u krilo i uživam u tome što „ti ćeš za mene uvek da budeš dete“  i dalje mogu da čujem.

Foto: Sandra Bogdanović Pegica


Kako ti se svideo tekst?

Ne razumem Ne razumem
1
Ne razumem
Ne sviđa mi se Ne sviđa mi se
8
Ne sviđa mi se
Zanimljivo Zanimljivo
8
Zanimljivo
korisno korisno
6
korisno
okej okej
5
okej
divno divno
4
divno
Predivno Predivno
11
Predivno
Super Super
8
Super
Sandra Bogdanović
Zaljubljena u ljubav. Hoda kroz život sa pegavim pogledom na svet i živi za jedvačekanja. Piše, čita i izveštava. Novinarka zarobljena u telu riđokose glumice iz 1940. Ruža malog princa i nesuđena unuka Mike Antića.