VIDLJIV GRAD: BEOGRAD.
 
Mogao bih to opisati analiziranjem velikih zgrada. Mogao bih vam reći koliko koraka imaju podzemni prolazi na dugim bulevarima, nanose kuća, kakva su drveća koja ih oivičavaju i od kog su materijala napravljeni krovovi; ali čini se kao da vam time ne govorim ništa. Međutim, to ne čini Beograd, već odnosi između udaljenosti i događaja iz prošlosti: visina zgrade Centralnog komiteta Jugoslovenske komunističke partije sa bombama koje su ga razbile ali ne i uništile, a sada pogođen virusom kapitalizma; kilometri vode njegovih reka kroz zemlju i rođenje antičko-evropske kulture Vinče; kako su raspoređeni splavovi duž Save i volja dečaka da pokaže svoju snagu tako što pije rakiju; zelena pokrivenost njegovih parkova i oživljavanje vatre tokom Pravoslavnog Božića unošenjem granja u kuće; koraci potrebni da se pređe most koji povezuje Stari grad sa Novim, i vrisak Pisca sa kojeg se bacio (ili su ga bacile tajne službe); put koji vodi u tursku tvrđavu i želja devojke koja je došla u grad da bude elegantna.
 
Više nego u Rimu, ovde se čini da um može sadržati neizmerivu prošlost i neograničen prostor. Ali ako uzmete lupu, sve postaje mutnije i nigde nećete pronaći prošlost, a ipak niko neće govoriti o njoj: morate ga pratiti u rukama prijatelja, kroz plesne korake u klubovima, u pekari, na klupama u parku, u autobusu, u barama oslikanih kolima, u čekanju na semaforima, u beskrajnim kafićima, u osmehima, u reklamnim banerima, u  izreckanosti znakova, u kamenju javnih radova.
 
LA CITTA’ VISIBILE: BELGRADO.
 
Potrei descriverla analizzando i grandi edifici. Potrei dirti quanti scalini hanno i sottopassaggi dei lunghi boulevard che infliggono le case, di che tipologia sono gli alberi che la costeggiano e di quale materiale sono fattio i tetti; ma è come non dirti nulla. Non è fatta, però, di questo Belgrado ma di relazioni tra distanze spaziali e gli avvenimenti del passato: i metri di altezza del Palazzo del Comitato Centrale del Partito Comunista Jugoslavo con le bombe che digerì senza crollare e ora colpito dal virus del capitalismo; i chilometri d’acqua dei suoi fiumi lungo la nazione e la nascita della cultura antico-europea di Vinča; la distribuzione degli splavovi lungo il Sava e la volontà di un ragazzo di mostrare la sua forza nel bere rakija; la distesa di verde dei suoi parchi e rivitalizzan del fuoco durante il Natale ortodosso gettandovi dei rami; i passi che ci vogliono per attraversare il ponte che unisce la città vecchia con la nuova e l’urlo dello scrittore da cui si gettò (o lo gettarono i servizi segreti); la strada che conduce alla fortezza turca e un desiderio di essere elegante di una ragazza appena arrivata nella capitale.
 
Più che a Roma, qui sembra che la mente possa contenere l’incommensurabile passato e l’indefinito spazio. Eppure se si allarga la lente di ingrandimento, tutto diventa più sfumato e non troverai da nessuna parte il passato e nessuno te ne parlerà: devi percorrerlo nelle mani di un amico, nei passi di danza nei club, nei pekara veloci, nelle panchine dei parchi, in piedi su un autobus, nelle pozzanghere animate dalle auto, nell’attesa nei semafori, nei caffè infiniti, nei sorrisi, nelle bandiere, nelle seghettature delle insegne, nelle pietre dei lavori pubblici.
 
THE VISIBLE CITY: BELGRADE.
 
I could describe it by analyzing large buildings. I could tell you how many steps underground passages on long boulevards have, that inflict the houses, what kind of trees are the ones that border it and of what material are the roofs made of; but its like telling you nothing. However, Belgrade isn’t made of this, but from relations between distances and the events of the past: the height of the Building of Central Committee Yugoslav Communist Party with  bombs that digested without collapsing, and now hit by the virus of capitalism; the kilometers of water of its rivers along the nation with the birth of an ancient-European culture of Vinča; the distribution of splavovi along Sava and the will of a boy to show his strength drinking rakija; the green sheet of its parks and revitalizing fire during the Orthodox Christmas throwing branches inside; the steps it takes to cross the bridge that connects the old city with the new, and the scream of the Writer from which he threw himself (or the secret services threw him); the road leading to the Turkish fortress and a desire to be elegant of a newly arrived girl in the capital.
 
More than in Rome, here it seems that the mind can contain the immeasurable past and the indefinite space. But if you enlarge with the magnifying glass, everything becomes fuzzier and you will not find the past anywhere and, yet, no one will talk about it: you have to follow it in the hands of a friend, through dance steps in clubs, in a pekara, on park benches, standing in a bus, in puddles animated by cars, waiting at traffic lights, in endless cafes, in smiles, in banners, in the serrations of signs, in the stones of public works.
 
Piše: Elvio Ceci
Foto: Miljana Miletić/ Elvio Ceci

Kako ti se svideo tekst?

Ne razumem Ne razumem
2
Ne razumem
Ne sviđa mi se Ne sviđa mi se
9
Ne sviđa mi se
Zanimljivo Zanimljivo
8
Zanimljivo
korisno korisno
7
korisno
okej okej
6
okej
divno divno
5
divno
Predivno Predivno
4
Predivno
Super Super
9
Super
Kulturni kišobran
Kulturni kišobran je nastao u želji da se promovišu kultura i kulturni događaji u Srbiji i regionu. Vremenom, shvatili smo da takođe želimo da budemo i platforma za mlade i neafirmisane, ali i ostvarene umetnike, pesnike, muzičare, glumce, slikare i sve one koji na neki način doprinose očuvanju kulture.