Poželim da odem od ovog svijeta,
U mjesto koje nema ni svog imena,
Tamo u zabačene strmnine ili doline,
Da prođu ove moje tužne godine.
Poželim često da nekada nas ne bude,
Da na svijetu uopšte ne bude tuge,
Da bude osmijeh nam baš svugdje,
Da nas najmilije osobe mnogo grle.
Poželim da više volimo jedni druge,
Jednoga dana sve će da prođe i bude,
Smijeh i suze,lijek i tople ruke,
Da prebrodimo ove trenutke tužne.
Poželim da smo svi kao jedni ljudi,
Poželim da nema među nama zle ćudi,
Poželim da sam i ja kao svi drugi,
Poželim da se neko oko mene potrudi.
Široka riječ kada kažu da poželim,
Da prema istini jako mnogo težim,
Ponekada odem od nekih bez riječi,
Okrenem leđa i zapišem ih u teci.
O autoru:
Maid Čorbić ima 20 godina i dolazi iz Tuzle. Već duži niz godina piše pesme, ali i prozu. Učestvovao je na brojnim takmičenjima, a želi da izda i svoju zbirku pesama pod nazivom “Moja škola”.
Foto: Pixabay
