Aleksa Šantić je rođen 1868. godine u Mostaru, u imućnoj trgovačkoj porodici. Otac ga šalje da uči trgovačku akademiju u Trstu, ali on počinje da piše poeziju i ceo život ostaje posvećen tome.

Pretprazničko veče

Sutra je praznik. Svoju svetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zari.
Sam sam. iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne plamen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće,
Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk i dim se koluta;
Njegova misô nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže
Kô simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. – “Petar!”
– Usklikne otac – “On je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo –
Otvorite mu!”… – I mi svi, kô vjetar,
Trči i vratâ prijevor izvuci.

I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.
Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,

A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.
Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto.

Sučući brke, stari susjed vješto
Počô bi priču iz dalekog doba.
I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;

Srca nam dršću u radosnoj tremi
Sve dogod ne bi dovršio čiča.
Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počô, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana…

Meni je bilo kô da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove…

O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba… moje srce tavno…
I bez vas više ja sreće ne steko’…

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožićnje doba;
Al’ gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam… U nijemoj sjeni
Nikoga nema… Sam, kô kamen ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni…

No dok mi mutni boli srce kose,
Kô studen travku uvrh krša gola –
Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,
Ja čujem šušanj kô viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same
Sve knjige stare, snovi čežnje duge –
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov šumor kô da pada na me.

Sanjam li? Il’ bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake ptice, kô sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila.

Sve se svijetle!… Sve u blijesku stoje!…
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, Kô da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje.

Neke bijele kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi.

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril’ma trepte i šušte kô svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,
Kô da bi htjela zbrisati sjen tuge…

I slušaj! Redom zapjevaše one!…
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni kô luk mlade duge:
“Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju
Što svoje duše na zvjezdama griju –
Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije’!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo kô kap sunca zlatna”…

I akord zvoni… Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zâri…
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem…

Foto: Wikimedia Commons


Kako ti se svideo tekst?

Ne razumem Ne razumem
0
Ne razumem
Ne sviđa mi se Ne sviđa mi se
0
Ne sviđa mi se
Zanimljivo Zanimljivo
0
Zanimljivo
korisno korisno
0
korisno
okej okej
0
okej
divno divno
0
divno
Predivno Predivno
0
Predivno
Super Super
0
Super
Ksenija Stojiljković
Studentkinja treče godine novinarstva i komunikologije na Fakultetu političkih nauka. Prava neodlučna vaga koja živi na relaciji između jave i sna.