Lepota i hrabrost mlade Crnogorke Đorđine (Đine) Markuš, koja je pre mnogo decenija završila kao žrtva jednog političkog sistema, probudila je inspiraciju, kasnije i želju, jedne Podgoričanke da ispriča njenu životnu priču. Sara Stijović, student specijalističke godine Dokumentarnog filma na FDU Cetinje, odlučila je da napravi dugometražni dokumentarni film o životu Cetinjanke Đine koja je, ni kriva ni dužna, poslata u logor na Golom otoku.
Sarini studentski filmovi, igrani i dokumentarni, internacionalno su nagrađivani i bili su deo zvaničnih selekcija međunarodnih filmskih festivala. Nosilac je sertifikata Al Jazeera Ambasador.
Ovogodišnji projekat “Đina” jedan je od deset projekata iz sveta, prvi crnogorski i jedini evropski, koji će se dalje razvijati na radionici La Fabrique Cinéma de l’Institut français 2020 u sklopu 73. Kanskog filmskog festivala. Pored dokumentarnog filma “Đina” na festivalu će učestvovati i projekti iz Brazila, Dominikanske republike, Vijetnama, Mozambika, Senegala, Tajlanda, Kazahstana, Egipta i Irana.
U intervju za portal Kulturni kišobran Sara nam govori o svom filmu i o tome šta ju je inspirisalo da snima film o Đini. Intervjuisala Jana Vujačić.
KK: Ko je bila Đorđina Đina Markuš?
SS: Lijepa. Hrabra. Đina je bila rođena Cetinjanka koja je početkom pedesetih godina prošlog vijeka neosnovano uhapšena i poslata u logor na Golom otoku. Boravak na ostvru je preživjela, i decenijama kasnije, pokušavajući da se izbori sa traumom koju je preživjela, napisala je memoare o svom golootočkom iskustvu.
Đina je bila samo jedna od 140 Crnogorki koje su poslate na Goli otok, a o kojima znamo jako malo, ako i toliko.
KK: Koliko se privatni i politički život Đine Markuš prepliće u dokumentarnom filmu?
SS: Preplitanje tih dvaju linija u njenom životu je neminovno – Đinin privatni život ne bi bio ovakav kakav je bio da nije bilo njenog političkog života – odnosno političkog i istorijskog konteksta bivše Jugoslavije četrdesetih i pedesetih godina prošlog vijeka. Političko i privatno su u ovom slučaju uzročno-posljedično postavljeni, te da Đina nije bila neko ko je vjerovao u ideje i revolucije, ili da nije bila hrabra i borila se za život, vjerovatno bi se neke stvari i drugačije odvijale. Njena priča prosto proističe iz istorijsko-političkog konteksta društva u kojem je živjela, te je samim tim neodvojiva. Precizan stepen tog preplitanja sada ne mogu tačno reći, jer ćemo znati tek nakon snimanja i u kasnijim fazama montaže filma. Kada je u pitanju buduća sadržina filma, sigurna sam u to da će preovladavati privatna strana njenog života, dok će politička biti tu da potkrijepi i suptilno objasni, onoliko koliko može, dešavanja i uzroke događaja i odluka koje je vlast donosile. Kada kažem “onoliko koliko može”, mislim na to da ne postoji cjelokupna i temeljita opravdanost postojanja Golog otoka. Zbog toga se i naziva najvećom mrljom u istoriji Jugoslavije.
KK: Kakve reakcije mislite da će film izazvati kod gledalaca, s obzirom da relativno veći broj ljudi ne zna za ovu ličnost, ili zna, ali ne govori o njoj?
SS: Bilo bi mi jako drago ako bi se tema traume i zločina Golog otoka ponovo otvorila nakon filma, ali to zavisi isključivo od publike. O Đini se ne zna, jer nije bila istorijska/znamenita ličnost, već samo jedna od mnogih snažnih, hrabrih i prelijepih crnogorskih žena.
Voljela bih da se vratimo na problematizovanje tematike Golog otoka, da se vratimo i zapitamo zašto mi, kao građani Crne Gore, nismo se izborili (ili se nismo ni borili) za to da država rehabilituje preživjele golootočane? Srbija je to učinila, Hrvatska, Slovenija… Mi nismo. Mi smo im podigli “spomenik” u vidu jednog kamena pored kojeg dnevno prođu stotine i stotine ljudi ali ga ni ne vide – zarastao je u korov. A i mi ćemo sa njim nastaviti stagnaciju u kojoj smo najbolji.
KK: Koji izvori su Vam pomogli pri konstrukciji njene životne priče u ovom dokumentarnom filmu?
SS: Prilikom kontrukcije Đinine životne priče kao početne tačke za dramaturški rad na filmu su nam najviše pomogli najbliži članovi Đinine porodice – odnosno oni su bili tu da nam razjasne sve nedoumice koje smo imali po pitanju Đininog života nakon odlaska sa Golog otoka. Iz Đininih memoara saznali smo o njenom životu prije trenutka hapšenja i sve o njenom boravku u logoru. Svi ovi izvori građe biće osnova za pričanje njene priče u filmu – naravno neće se svemu dati jednaki značaj, jer mi ipak pričamo samo jednu priču, ali najznačajniji elementi će vidjeti svjetlost dana filmom.
KK: Kakav je Vaš odnos prema filmu kao još jednom mediju masovne komunikacije? Da li je on za Vas umetnost ili samo još jedan vid industrijske zabave?
SS: Da ga smatram samo vidom komunikacija na globalnom nivou, ne bih studirala filmsku režiju i željela da se bavim filmom kao umjetnošću. Svaki oblik umjetnosti je uvijek bio iscrpljivan da pored toga što gradi kulturu jedne nacije, mora biti i roba koja se carini i prodaje. Zbog čega imamo kič i šund – jer predstavljaju obličja za koja ljudi, malograđani, mogu posmisliti da tako umjetnost izgleda, i na taj način bivaju dio trgovinske industrije. Ista stvar je i sa filmom. Uvijek će on biti dio industrije ali i dio kulture – to dvostruko lice nam omogućava da izabremo one koje više volimo, priželjkujemo, cijenimo…
KK: Da li smatrate da će ovaj projekat pomeriti granice, odnosno, unaprediti viđenje crnogorske kinematografije?
SS: Sa svoje jedva 23 godine života ne mogu imati stav da sa sigurnošću i tolikom ambicijom kažem da će “Đina” unaprijediti viđenje crnogorske kinematografije. Mogu reći da ću u odnosu na okolnosti dati sve od sebe da svojim znanjem, talentom, i radom napravim najbolji film koji umijem – sve osim toga prosto ne znam, van je mog domašaja. Mislim da sve sadašnje i buduće promjene u našoj kinetografiji treba da poteknu iznutra, i sve velike promjene su vjerujem počele da se dešavaju od trenutka od kada je osnovan Filmski centar Crne Gore. Sa njim kao matičnom kućom domaće kinematografije promjene će se događati. Na svima nama, studentima, rediteljima, kritičarima, distributerima, je da radimo ono što vodi do dobrog filma – da se manemo palanačkih politika kojih u našim društvima ima u izobilju i da cilj jedna nacionalne kinematografije bude njena internacionalnost.
KK: Još uvek ste studentkinja, a već imate ozbiljne projekte iza Vas. Kako doživljavate preklapanje te dve strane?
SS: Da, nalazim se u nekoj fazi preplitanja života studenta i profesionalca koja mi je jako divna i čudna istovremeno. Paralelno pišem seminarski rad iz Teorije filma i pripremam projekat za predstavljanje na radionicu u sklopu Kanskog filmskog festivala. Lijepo je to preklapanje. Drago mi je što sam još u toku studentskih dana kročila u ovo polje – ono koje nas obično čega nakon završetka studija ili školovanja – tako da već sada imam mogućnost da nadgrađujem znanje koje sam stekla u proteklih nepune četiri godine i da, na direktan način, kao što je učestvovanje u programu La Fabrique, stičem uvid i dalje koračam u polje gdje se filmmejkeri, profesionalci iz različitih sfera filmske djelatnosti, zalažu i rade na tome da film bude umjetnost koja će biti transnacionalna, a samim tim, tom vidljivošću i pristupačnošću, ulazi i u polje industrije. Radujem se projektima na kojima radim, radujem se snimanju “Đine”, radujem se nastavku rada na još jednom projektu koji ću raditi u narednom periodu… Srećna sam jer ću sa fakulteta izaći ne pitajući se “šta dalje”, već sa punim rukama “posla” koji volim.
KK: Koje filmove biste preporučili našim čitaocima i zbog čega?
SS: Ima mnogo divnih filmova koji će gledaocu pričiniti uživanje dobro ispričanom pričom. Veliki broj njih nisam ni ja sama još uvijek pogledala. “Hidden Life”, reditelja Terensa Malika iz 2019. godine – maestralno ispričana gotovo trosatna priča Drugog svjetskog rata iz perspektive običnog dobrog čovjeka, seljanina. Glumački izraz, izbor fotografije, pokreta kamere, objektiva i plana, dramaturgija i montaža – zajedno čine divno režiran film. Takođe, uvijek ću se sa uživanjem vraćati poeziji grčkog reditelja Teodorosa Angelopulosa i njegovog ostvarenja iz 1997. godine – “Vječnost i jedan dan”. U sat i po vremena Angelopulos gradi portret čovjeka koji se suočava sa bolešću i smrću, a prije svega, sa vremenom – prošlim i sadašnjim, sa kajanjima, željama, ljubavlju. Ozuovo “Proljeće, ljeto, jesen, zima… proljeće” na jednostavan, iskonski čist način oslikava život, čovjekov nagon ka destrukciji, shvatanju i svješnošću, pokajanju, vaspitanju, strpljenju, smrti. Po mom mišljenu i dosadašnjem gledalačkom iskustvu, Ozu je režirao možda i najbolje postavljenu scenu samoubistva ikada. Meditativno, a na trenutke bolno.
Foto: Privatna arhiva
