Aristotel je rekao/ Umjetnost nastaje iz nagona za oblikovanje i čežnje za emocionalnim izrazom/ , s toga, samo obdareni objelodanjuju svoju dušu umjetničkim stvaralaštvom. Umjetnost je univerzalna , potreba je svakog čovjeka, no, samo obdareni je nose i snose kao kreaciju.

Poetska kreacija, ukoričena pod naslovom „Drugi svijet“ autora Milisava Rosića, i te kako je poetska kartografija pjesničke putanje, koja je tek započela svoju trasu. Ovaj poetski prvjenac, hrabro istupa svojom tematikom, sa težnjom ka modernoj poeziji. Daleko od svijeta koji nas okružuje, autor svoju poetsku nit prepušta novom svijetu, čije širine tek spoznaje. Pri prvom dodiru sa ovom zbirkom, već se da naslutiti duboka misao, kao vodilja sigurnom poetskom izrazu.

Poezija je sjeme iz kog klija moć, moć kojom može probuditi snagu uma, duha,  snagu srca, bitstva, sve ono što ni sam čovjek ne zna da postoji u njemu, a što ima neograničene moći. Po Jungu, racionalni dio čovjeka su čulnost i racio( intelekt), dok su iracionalni dijelovi čovjeka emocije i intuicija. Ta četiri dijela naše ličnosti, poezija budi, mijenja, vodi ka tragu suštine postanka, opstanka, sopstva u kosmičkom beskraju. Poezija ima moć da utiče na misao, da okuje i oslobodi um, da postavlja pitanja koja su pročišćenje. Još u antičkoj Grčkoj, Platon je zagovarao tvrdnje da stvarnost koja nas okružuje nije prava stvarnost,da postoji apsolutna stvarnost do koje treba doći. 

Toj drugoj stvarnosti, okreće se i autor ovog poetskog prvjenca. Tu novu stvarnost koja ga budi iz duševne konfuzije, prepušta poeziji koja ga vodi ka svemu onome što njegov racionalni dio ličnosti želi da razgoliti, razotkrije, a, iracionalni dio nađe svoje oslobođenje.

Kroz “Drugi svijet” , ovaj lirski subjekat se okreće traganju, pitanjima, naizgled osudama, no, isključivo spoznajom svog bića, svoje unutarnje mistike. Pjesmama pisanim kao slobodni stih, poetska  proza većinom obilnije tekstualnosti, Rosić se posvetio smrti, tami, neonu, Hadu , Kerberu, nalazeći u njima sjenke podzemlja sa strahovima i iluzijama.

Za njega je tama mitarstvo, u kom ne polaže žrtvu zlim duhovima, ne traži raj, sudara se sa paklom / Čuvar kapije Kerber, pored tužne vrbe stoji/ , nastavlja stihovima / Ispred mene Had, gospodar ovog pakla, tama, kupam se u katranu/ . Tama ga vodi ka smrti, no, smrti koja je nova dimenzija, novi svijet, koji budi njegovu emociju, a, ista se može samo pjesmom dočarati. On je donosi dosta zrelo, iako je tek zakoračio u poetske vrtloge, bez pjesničke naivnosti koja bi podlegla skučenosti misli. On kaže / Zaljubih se u priče o smrti/ . Smrt, kao vodilja u drugi svijet, ostavlja prkos ka svjetlosti, zbog čega je odbacuje, što potvrđuju stihovi / Ovo nije moje breme/ .

Kao mlad tragalac kosmičke tajne, sažete u čovjekovom umu, on se odriče tereta života, ljubljeći smrt kroz jesenje boje. Smrt, tama, drugi svijet, za Rosića su put ka osami, put ka JA u JA, bez pristupa otuđene misli ka svijetu izvan njega, pitajući se / A, ko sam Ja kad je sve spaljeno/ .

Kroz tamu, dolazi do Lune, koja je njegova tajna i nepresušna potreba. U pjesmi  VODIČ KROZ LUNU, pita / Zar me gledaš tako/ , da bi joj se predao zahtjevom / Obavij me velom misterije, o predivna tajno/ .

Sem navedenih motiva, boje su izvor, kojim autor iscrtava opčinjenost Mjesecom. Kako / Bijeli dječak/ boji mjesečinu aurom boje Irisa, Ljubičice, tako se pita / Možda da se zaljubim u tebe srpu, a ostavim sve djevojke svijetu/ .

Za umjetnost je neophodna snaga emocije. Patnja, bol, tuga, nijesu pozitivna osjećanja, ali, pretočene u umjetnost, one nose snažnu estetsku dubinu.  Upravo patnja i bol, kroz poetsku nit vode ka smrti, koja  je za Rosića katarza koja mu donosi olakšanje , što potvrđuje u pjesmi NULA, stihovima / Nihil, ništa, niko/ , / Ova pjesma nema mene/ , / U meni leži samo vrisak željan slobode/ .

Kosmička tajna je / Majka Kosmos, nepobjediva ratnica, čuvar ključeva svih vrata misterija i istina/   za autora ove zbirke utočište, u koje se nastanjuje naslovima TMINA, VODIČ KROZ LUNU , ISPRAĆAJ, AFANAS, BOGATI PROSJAK, SJENKA i drugi. Kosmičku tajnu pokušava razriješiti kroz mitologiju,pjesmama / KTONIJA, ENODIJA/ što je za pjesnika, iako u svojim ranim godinama, siguran put ka iščitavanju svijeta, bez raskršća sa konvencionalnim zamkama, tako čestim u oluji poetskih pokušaja, koji nas zapljuskuju nekontrolisanom brzinom.

Duševno stanje, duboke emocije, doživljeno i preživljeno, poput bunta izranjaju za sve što je van druge dimenzije, kosmičke tajne, same smrti, gdje autor date zbirke traži odgovore prije rađanja/ Mjesto moći, utroba majke, početak svega/ , da bi se u pjesmi LJUBAV, okrenuo i poetski povinovao svijetu / Zaljubljen sam u svijet, svaki dio njega volim živjeti/ , odbacujući čovjeka kao biće, iz tame ličnog svijeta / Nije mi potrebna ljubav od čovjeka kobna/ , / Prija mi samoća, bez ljudskog jezika i oka/ .

On se pita / Gdje izgubih svoje oči, svijetlom unakažene/ , u poetskom žaru / Gorim da osjetim nepostojanje/ , okreće se nanovo tajni uz vapaj / Bijes zaboravljenih, vrisak umrlih/ .

Da li je smrt za ovog mladog poetu, umiranje ili trag ka dualnosti kosmosa, pokušava odgonetnuti kroz misiju pjesnikovog hoda na Zemlji . Za njega ne postoje grobovi, smrt je izvan njih, u njegovim poetskim zidinama / Čistim svoju ljubav, da bih jednog dana vratio sebe u život, u palati moga Olimpa, čije zidine je moja patnja sklesala / .

Na samom početku, pjesma TMINA , naslućuje nužnost bjekstva da bi se došlo do spoznaje svijeta, izvan fizičkog, što autora vodi ka duševnom miru i oslobođenju, jasno ga vodeći krajnjem cilju u pjesmi LJUBAV / Zaljubljen sam u sebe/, / Jorgovani mirišu za mene/ , / Ovaj trenutak je samo moj, ovo je naš prvi sastanak/ .

Da li autor ove zbirke, svjesno kroz duševne lomove okrenute smrti, vaskrsle kroz ljubav, izostavlja ljubav ka ženi, da bi poput poslednjeg čina, žena, iako u obličju demona, dovela zbirku do samog kraja?

Pjesma SAKUBA ( žena demon)  / U njenim očima se svako izgubi/ , / Omađijala te, udahnula te/ , / Slijepo je voliš/ , / Ostavlja dijelove sebe da bi bila vječna/ , nagovještaj je nekih novih poetskih izazova, za ovog mladog autora, u kom će Eros zamijeniti Smrt i osloboditi BIJELOG DJEČAKA za nove Svijetove.

Poetski prvjenac Milisava Rosića, pokazuje već sada određenu autorsku i čitalačku zrelost, gdje se s pravom može nagovijestiti pojava mladog mojkovačkog poete, kroz nagovještaj  / Ovo je moj legat i podsjetnik, da se sjećam ko sam bio prije ovoga/ .    

Uz želju za nova pjesnička dostignuća,  preporučujem ovu zbirku čitalačkoj publici.

Milisav Rosić, rođen je u Mojkovcu1997. godine. Tu završava osnovnu i srednju školu. Student je na Fakultetu političkih nauka. Interesovanje za umjetnost kod Milisava je počelo od malih nogu. Prvi njegov ozbiljniji umetnički projekat je performans Umjetnik nema ego.

Svoje prve neobjavljene pesme je čitao na umetničkim večerima Pokaži talenat u sklopu Centra za Kulturu „Nenad Rakočević“. Pored pisanja, kao njegove glavne vodilje, Milisav se oprobao u video produkciji u sklopu EP-aa pjevačice Olivere Bjelić.

Foto: Promo

The post Poetska kartografija bijelog dečaka – recenzija zbirke „Drugi svijet“ appeared first on Kulturni kišobran.

Poezija ove višestruko nagrađivane portugalske književnice (i potpredsednice Portugalskog PEN-a) čije su knjige prevedene na brojne svetske jezike, predstavlja svojevrsno putovanje kroz samu bit poezije.

Kako je naveo recezent ove knjige Žaokim Montezuma de Karvaljo, pesme iz ove zbirke su „samo telo pesme, one Pesme, iznova napisane i dorađene“, a poetika njihovog autora je pomalo „nadrealistička“, „u svoj razigranosti jezika“ te „kosmički efekat Svega“.

Iz tog razloga se ova zbirka poezije Marije do Sameiro Barozo smatra jednim od njenih najuspešnijih poetskih ostvarenja gde su reči, pesničke slike i simboli tako vešto građeni da se čini kao da su satkani od same energije koja pokreće.

U tom smislu, ova zbirka poezije jeste umetnički i duhovni doživljaj svoje vrste. Njoj se mogu prepustiti samo oni koji su spremni da utonu u jedan potpuno drugačiji poetski svet, da dotaknu samu srž jezika.

Zbirka poezije „Telo, mesto izgnanstva“ zapravo je traganje za metajezikom, te onim jezikom koji smo zaboravili ili ga zapravo nikada nismo ni iskusili. Svojim pesmama iz pomenute zbirke Barozo postiže jedan viši nivo apstrakcije, koristeći se naizgled nespojivim rečima, metaforama i pesničkom slikama koje stvaraju jedno telo pesme. A ta pesma je “mesto izgnanstva”, mesto u koje bežimo usled okrutnosti ili pak banalnosti ovozemaljskog sveta.

Naslovne korice knjige krasi umetnički rad srpskog umetnika Bojana Jevtića „Road to Success“.

Foto: Promo

The post Objavljena zbirka poezije portugalske književnice Marije do Sameiro Barozo appeared first on Kulturni kišobran.

Pejaković je, podsećamo u julu 2020. godine izdao knjigu poezije „Unrest of lucidity“, izvorno pisane na engleskom jeziku.

Dušan ističe da nije bilo lako u vreme pandemije privesti kraju dva projekta ove veličine.

Na pitanje kako je prva knjiga prihvaćena od strane publike, odgovara da je zadovoljan, ali da uviek može bolje.

„Javljali su mi se ljudi iz svih krajeva svijeta, mahom sa pohvalama na račun moje prve zbirke ‘Unrest of lucidity’. Komentari su bili sačinjeni uglavnom od pozitivnih nota apropo stila pisanja, bogatstva vokabulara nekog kome engleski nije maternji jezik, te su isticali i autentičnost jezičkog izraza i već formiran stil. Pjesme iz te zbirke su objavljene u mnogim literarnim časopisima i antologijama globalno, a i njihov kvalitet je prepoznat i oličen u mnogim diplomama, pohvalama i nagradama, koje stižu zaista iz svih krajeva svijeta: počev od Južne Amerike, preko Evrope pa sve do Azije i Indije. Shodno tome, ukazana mi je počast od više međunarodnih institucija kulture, pa sam proglašavan za globalnog promotera književnosti i ambasadora kulture od strane datih organizacija; a recimo, ukazana mi je i enormna počast te sam postao član Brazilske Akademije ALBAP.“

Kakva su Vaša očekivanja u pogledu nove knjige ?

„Što se tiče moje nove knjige ‘Silueta nedosanjanog sna’, većina ljudi koji su imali prilike pogledati materijal do sada, imaju zaista pozitivne ocjene. Od ljudi iz struke, takoreći, od ostvarenih pjesnika iz regiona, pa sve do širokog čitateljstva. U knjizi se nalazi pedesetak pjesama, od kojih su već mnoge zavrijedile nagrade na prestižnim konkursima širom regiona i redom su uvrštavane u književne zbornike i antologije“, kaže on i dodaje: „Gajim nadu i da će materijal, kao cjelina, nastaviti tim tragom i da će se, na koncu, dopasti i svima koji budu imali prilike da je kupe i pročitaju.“

Foto: Privatna arhiva

The post Dušan Pejaković objavio drugu knjigu poezije „Silueta nedosanjanog sna“ appeared first on Kulturni kišobran.

Kupala nije nepoznat u srpskoj kulturi, a njegovu poeziju su ranije prevodili Momčilo Đerković, Miodrag Sibinović, čak i pesnikinja Desanka Maksimović.

Kupalina poezija na srpskom jeziku se pojavljivala u desetak časopisa, „Antologiji beloruske poezije“ (1993, 2012), „Antologiji lirike Istočnih Slovena“ (2000), „Antologiji beloruske hrišćanske poezije“ (2018), a sada imamo čast da se potpunije upoznamo sa njegovom poezijom u ovoj zbirci, životnim okolnostima i sklopimo potpuniju sliku o ovoj interesantnoj ličnosti.

Za zbirku „Nasleđe“ izbor poezije potpisuje prof. dr Ivan Čarota iz Minska, u Srbiji dobro poznat kao najveći prijatelj srpske reči i kulture u Belorusiji. A čuvenje je sasvim opravdano, budući da je posvetio više od 45 godina života predstavljanju srpske kulture u svojoj otadžbini na pravi način, a kao rezultat tog rada prof. Čarota se može pohvaliti sa 146 knjiga i brošura, kao i 638 objavljenih naučnih članaka.

Osim izbora poezije u „Nasleđu“, profesor potpisuje i obiman pogovor, u kojem se osvrće na Kupalino nasleđe, lik i delo, greške u interpretaciji koje se javljaju u današnje vreme, kao i percepciju njegovog stvaralaštva u bivšoj Jugoslaviji i u Srbiji danas. Poeziju je prevela Dajana Lazarević.

Ko je Janko Kupala?

Rođen je u selu Vjazinka, u Vilenskoj guberniji Ruske imperije, 25. juna (7. jula) 1882. godine, a život je tragično okončao u Moskvi, 28. juna 1942. godine.

Janko Kupala je najpoznatiji pseudonim Ivana Dominikoviča Luceviča – beloruskog pesnika-klasika, dramaturga, publiciste, prevodioca i jednog od osnivača nove beloruske književnosti i književnog jezika. Prvu pesmu na beloruskom jeziku objavio je 1904. godine „Moja sudba“ (belor. „Maя dolя“).

Prvu zbirku pesama predstavio je čitaocima 1908. godine, pod nazivom „Frula“ (belor. „Žaleйka“), a drugu „Guslar“ („Guslяr“), 1910. godine. Najplodniji period stvaralaštva za Kupalu bio je od 1910. do 1913. godine, kada izlazi i treći zbornik njegove poezije „Putem života“ (belor. „Šlяham žыccя“). Četvrti izlazi 1922. godine, pod naslovom „Nasleđe“ (belor. „Spadčыna“). Poznat je i kao prevodilac, a prevodio je sa ruskog i poljskog na beloruski jezik, a poznato je i da je preveo međunarodnu proletersku himnu „Internacionala“ na beloruski.

Kupala je proglašen za Narodnog pesnika Belorusije (1925), a bio je i akademik Nacionalne akademije nauka Belorusije (1928) i Nacionalne akademije nauka Ukrajine (1929); laureat je Državne nagrade SSSR-a (1941) za zbirku pesama „Od srca“. Danas se dodeljuju nagrade sa njegovim imenom, štampaju zbirke njegove poezije, mnoge ulice nose njegovo ime. Jedan je od najpoznatijih i najvećih beloruskih pesnika.

Kako izgleda zbirka poezije „Nasleđe“?

Moramo, pre svega, da pohvalimo izdavačku kuću ALMA i urednika Đorđa Otaševića za ogroman uloženi trud u nastanku ove zbirke – za izbor korica, papira, celog fizičkog izgleda knjige, i taj veliki kvalitet i ide pod ruku sa rukopisom koji je od neprocenjive vrednosti za belorusko-srpske veze. Što se sadržaja tiče, zbirku otvara portret pesnika iz mlađih dana, kao i kratak osvrt na njegovu biografiju.

U zbirci se srpski čitaoci mogu upoznati sa čuvenih Kupalinim sonetima, kao i drugim pesmama, u kojima se može upoznati beloruska duša i sve što pripada njoj – nepregledna zelena polja, plavo nebo, sunarodnici zabrinuti, pogureni, ali pošteni i vredni; žar patriotizma i želja za odbranom slobode – svog ognjišta, ali i cele države.

Verujemo da srpski čitaoci neće biti razočarani sadržajem ove zbirke i da će Kupalina reč odzvanjati i u srpskim dušama, baš kao i u bratskim beloruskim.

Foto via Dajana Lazarević

The post Zbirka pesama „Nasleđe“ Janka Kupale na srpskom jeziku appeared first on Kulturni kišobran.

Rođen je 1986. godine. Osim poezije piše i prozu. Svoje radove je objavljivao na internet portalima, a nekoliko pesama je objavljeno u zborniku mlađih vrnjačkih pesnika „Između plime i oseke“.

Prvu zbirku poezije „Sve biće u redu“ izdao je 2019. godine.

Pred vama su tri pesme iz pera Aleksandra Đokovića.

lagranž ovo nije znao

pijem pivo i razmišljam koliko bih mladeža
izbrojao na tebi ovog popodneva

na drugom kraju sveta
hemisferi što pokazuje lice suncu
kad je ovde noć

prstima bih dodirnuo svaki
kao što talasi dodiruju pesak u kom sediš

povlačio bih nevidljive linije
spajajući svaki i praveći mozaik

rušeći teorije gravitacije
sa samo deset prstiju i jednim telom

ringišpil

samo slike koje beskonačno
vrtim u glavi
spašavaju me
da se ne udavimu ludilu
koje nadolazi

jedino slike
na kojima se smeješ
na jednoj se plaziš
stojiš pored mene
imaš velike naočare za vid
sreća svira bubnjeve
u taktu sedam osmina

nemoj da ideš nikada
kaže jutro u stanu
koji gleda na most

temperatura tvoje kože
spašava me da ne potonem
i slike
kojevrtimu glavi
dok prikazuju
kako plovim po tvojoj
utrobi

nokaut

od sporta sam odustao rano
oko trinaeste

kad sam dobio pljusak bokserskih rukavica
po licu i rebrima

i shvatio da mora mnogo
da se trči i eskivira

od sporta sam odustao rano
ali ne i od prihvatanja pravila

ne spuštaj ruke i ne udaraj ispod pojasa
čak i ako tebe udari protivnik ili život

primi udarce kao nezvane goste
što su svratili da te pitaju kako si

Foto: Privatna arhiva

The post Aleksandar Đoković: Tri pesme iz zbirke „Sve biće u redu“ appeared first on Kulturni kišobran.