Nedeljna jutra pa još jesenja.
Šire svoju neodoljivu magiju.
Osvanu još jedno – u kom sam te prenijela iz snova u realnost.
„I šta mi to imaš za reći, kakav je plan za danas?“
„Ostajemo ovdje ili odlazimo u onaj daleki predio samo nama znan?“
Onaj što ga ja krstim sa „iza sedam brda, iza sedam gora“ ,
a zapravo je tako blizu.
Toliko puta izmaštan a još nedosanjan.
Ne moraš ni odgovoriti. Čitam ti iz pogleda.
Možda i ne želiš pokazati ništa od onog što znam da postoji-
duboko u tebi, duboko u nama.
Ali oči te odaju.
Sve ti čitam: sjeta, obrisi čeznje, blagi , jedva primjetan osmjeh
Pa ponovo pogled u stranu kao da ne mariš što postojim.
Prilagođavam se tim znacima.
Ali ne umijem uzvratiti na isti način.
Zapravo i ne želim.
Moram da kažem i pokažem. Ovdje i sada.
Kako i koliko Volim.
Kroz pjesmu, kroz riječ.
I šapatom i krikom jednako snažno.
Znam da ćeš razumjeti. Uvijek i jesi.
Ali ja ne znam gdje ću sa ovom nježnošću što buja i preliva se iz mene na
samu pomisao o tebi.
I na početku i na kraju ovog sna.
I ne samo nedeljnim jutrima. I ne samo u jesen.
Piše: Marija Dragićević
Foto: Pixabay
