Jelena Kovačev je rođena 1982. godine u Sarajevu. Završila je gimnaziju u Ljuboviji, nakon čega upisuje Ekonomski fakultet u Beogradu gde i danas živi.

Kako kaže, pisanje je došlo spontano, “kao potreba da se izdahnu godinama sakupljani unutrašnji monolozi, zagledanost u sebe i svijet izvan sebe“.

Pisanje je za Jelenu oduvek bilo više potreba nego hobi.

“Svoje riječi počela sam da objavljujem odskora, na ličnom bolgu stihoklepka.blogspot.com, a objavljene su i na portalima koji se bave kulturom: Metafora, Književnost Hr, Čupava Keleraba, Avlija”, kaže Jelena.

Pored pisane reči zaljubljenik je i u kulinarstvo i poslastičarstvo. Majka je dvoje dece.


Nebeski mornar

Obuci mi haljinu skromnog kroja

Onu što mi istakne sva nedostajanja

I želju u oku

Neka mi um i tijelo pokrije

ljubičasta boja

Znaš već, ona moja

Koju vidiš gdje god ti dopire pogled

Odletjeću na oblak

punačak, bijeli

Koji sam još kao dijete nazvala svojim

Odande se golim okom vidi

svemir cijeli

I dalje od njega…

U ovom svijetu čudnih ljudi

Praznog pogleda i stisnutog dlana,

Nagledala sam se svega

Daljina mi treba

Ti znaš da sam nebeski mornar

I beskraj mi je hrana

Stežu me pravila,

zapovjesti i granice

Otkad znam za sebe

Letim,

Svjetlosti letim

Na Zemlji su mi samo usputne stanice

Na koje svratim da ostavim dio sebe

Tvorac mi je dodijelio ulogu

I časno sam svoj krst odslužila

Vrijeme je da mijenjamo uloge

Da pomiluje i nas uboge,

Svoj sam oblak i te kako zaslužila

Ljubavlju,

Bojom,

svakom srčanom kapi

Rasla sam zagledana u nebesa

I za zvijezdama mi duša

odvajkada vapi

Sirijus nosim u jednom oku

A Kasiopeja mi u drugom

blista

Zagaziću purpurna u vodu duboku

Da se se na oblake popnem čista

Sjeti se, ja sam Šetač u svemiru

Staću ukraj svakom nemiru

Koji mi usporava korak

I krade mi let

Upamti, ja sam bezvremena

I Beskraj se zove moj svijet

Odoh na oblak

da svemiru podarim Suncokrete

Ja se ne završavam,

Ja mijenjam oblike i izmišljam pokrete

Odlazim, vraćam se

I zauvijek blistam

Nemoj da ti moja bezgraničnost smeta

Nebeski sam mornar

Na oblaku plovim

Dodirnuću zvijezde

Ja vječnost lovim!


Da sam pjesnik

Da sam bar vrli pjesnik

A ne samo pokušaj blijedi

Možda bih riječima ostavila trag

Možda bih čuta i primjetna bila

Možda bih bila neko

Umjesto obični eho

Možda bih znala reći 

Ono što nijema ćutim

Možda mi ne bi bile krive otužne rime

Možda bih umjela dati sad već usnule snove

I tkala bih puteve nove

Sa više snage i volje…

Samo da sam umjela bolje..


Jeste li jutros ćuli zvona

Jeste li jutros čuli zvona?

Jeste li čuli da srce kuca?

Jeste li pomislili:

“To što puca,

To je Ona!

I zore je kidaju

I guta je strah

Riječi joj sa vješala skidaju

Po presudi

Sama im je presudila

Jer se bar jednom drznula

Jer se usudila

Da ih u oblak obuče

I pusti među ljude

A riječi k’o riječi

Brzo dobiju krila

Misao joj zalude

Pa leti dalje nego što treba!”

Jutros zvona zvone

Za stihove blijede

Dajte joj samo vode i hljeba

Drugo bogatstvo za Nju nije

Uskratite je za misao

Neka spava

I svemir u sebi skrije

Uzmite joj pravo da piše

Pravo na slovo i papir bijeli

Mora da nauči sama da diše,

Prešla je više od pola

I nema pravo da se dijeli…

Sklonite je od svakog slova

Ona je bezočna beštija

Sahraniće svaku pjesmu

A neće joj se roditi nova

Zabranite joj pristup

Čega se dohvati zgori ga u ništa

Ona nije za vječnost i beskraj

Beštija riječi kremira često

I pepeo prosipa gdje god stigne

U dubokom snu, bez straha, 

joj je mjesto!

Foto: Jovana Kovačev


Kako ti se svideo tekst?

Ne razumem Ne razumem
0
Ne razumem
Ne sviđa mi se Ne sviđa mi se
0
Ne sviđa mi se
Zanimljivo Zanimljivo
0
Zanimljivo
korisno korisno
0
korisno
okej okej
0
okej
divno divno
0
divno
Predivno Predivno
1
Predivno
Super Super
11
Super
Miljana Miletic
Miljana Miletić je glavna i odgovorna urednica Kulturnog kišobrana. Novinarka je po struci, time se i bavi, a u slobodno vreme piše pesme.