Jelena Kovačev je rođena 1982. godine u Sarajevu. Završila je gimnaziju u Ljuboviji, nakon čega upisuje Ekonomski fakultet u Beogradu gde i danas živi.
Kako kaže, pisanje je došlo spontano, “kao potreba da se izdahnu godinama sakupljani unutrašnji monolozi, zagledanost u sebe i svijet izvan sebe“.
Pisanje je za Jelenu oduvek bilo više potreba nego hobi.
“Svoje riječi počela sam da objavljujem odskora, na ličnom bolgu stihoklepka.blogspot.com, a objavljene su i na portalima koji se bave kulturom: Metafora, Književnost Hr, Čupava Keleraba, Avlija”, kaže Jelena.
Pored pisane reči zaljubljenik je i u kulinarstvo i poslastičarstvo. Majka je dvoje dece.
Nebeski mornar
Obuci mi haljinu skromnog kroja
Onu što mi istakne sva nedostajanja
I želju u oku
Neka mi um i tijelo pokrije
ljubičasta boja
Znaš već, ona moja
Koju vidiš gdje god ti dopire pogled
Odletjeću na oblak
punačak, bijeli
Koji sam još kao dijete nazvala svojim
Odande se golim okom vidi
svemir cijeli
I dalje od njega…
U ovom svijetu čudnih ljudi
Praznog pogleda i stisnutog dlana,
Nagledala sam se svega
Daljina mi treba
Ti znaš da sam nebeski mornar
I beskraj mi je hrana
Stežu me pravila,
zapovjesti i granice
Otkad znam za sebe
Letim,
Svjetlosti letim
Na Zemlji su mi samo usputne stanice
Na koje svratim da ostavim dio sebe
Tvorac mi je dodijelio ulogu
I časno sam svoj krst odslužila
Vrijeme je da mijenjamo uloge
Da pomiluje i nas uboge,
Svoj sam oblak i te kako zaslužila
Ljubavlju,
Bojom,
svakom srčanom kapi
Rasla sam zagledana u nebesa
I za zvijezdama mi duša
odvajkada vapi
Sirijus nosim u jednom oku
A Kasiopeja mi u drugom
blista
Zagaziću purpurna u vodu duboku
Da se se na oblake popnem čista
Sjeti se, ja sam Šetač u svemiru
Staću ukraj svakom nemiru
Koji mi usporava korak
I krade mi let
Upamti, ja sam bezvremena
I Beskraj se zove moj svijet
Odoh na oblak
da svemiru podarim Suncokrete
Ja se ne završavam,
Ja mijenjam oblike i izmišljam pokrete
Odlazim, vraćam se
I zauvijek blistam
Nemoj da ti moja bezgraničnost smeta
Nebeski sam mornar
Na oblaku plovim
Dodirnuću zvijezde
Ja vječnost lovim!
Da sam pjesnik
Da sam bar vrli pjesnik
A ne samo pokušaj blijedi
Možda bih riječima ostavila trag
Možda bih čuta i primjetna bila
Možda bih bila neko
Umjesto obični eho
Možda bih znala reći
Ono što nijema ćutim
Možda mi ne bi bile krive otužne rime
Možda bih umjela dati sad već usnule snove
I tkala bih puteve nove
Sa više snage i volje…
Samo da sam umjela bolje..
Jeste li jutros ćuli zvona
Jeste li jutros čuli zvona?
Jeste li čuli da srce kuca?
Jeste li pomislili:
“To što puca,
To je Ona!
I zore je kidaju
I guta je strah
Riječi joj sa vješala skidaju
Po presudi
Sama im je presudila
Jer se bar jednom drznula
Jer se usudila
Da ih u oblak obuče
I pusti među ljude
A riječi k’o riječi
Brzo dobiju krila
Misao joj zalude
Pa leti dalje nego što treba!”
Jutros zvona zvone
Za stihove blijede
Dajte joj samo vode i hljeba
Drugo bogatstvo za Nju nije
Uskratite je za misao
Neka spava
I svemir u sebi skrije
Uzmite joj pravo da piše
Pravo na slovo i papir bijeli
Mora da nauči sama da diše,
Prešla je više od pola
I nema pravo da se dijeli…
Sklonite je od svakog slova
Ona je bezočna beštija
Sahraniće svaku pjesmu
A neće joj se roditi nova
Zabranite joj pristup
Čega se dohvati zgori ga u ništa
Ona nije za vječnost i beskraj
Beštija riječi kremira često
I pepeo prosipa gdje god stigne
U dubokom snu, bez straha,
joj je mjesto!
Foto: Jovana Kovačev
