Teodora (Košarac) Kovač za svoje pisanje kaže da je “djelić unutrašnjeg svijeta koji je u daljem srodstvu sa spoljnim”.
Rođena je 1994. godine. Devet godina nakon toga je počela da piše pesme. Apsolvent je na Katedri za Opštu književnost i teatrologiju.
Objavila je zbirku pjesama “Herbarijum duše” 2016. godine, a druga zbirka je u pripremi.
U magnovenju
Sivo je:
Pod đonovima, zgrčeno ja
Cvili.
Ostali su promili nečije sreće
U mome krvotoku.
Nad tuđim krovovima
Vrapca nisu pogodili stranci
Nego brat.
Gnijezdo pod vrat,
Vrat na panju
I sudbini zbogom,
Sa sobom sam
Ostao je.
Ostala sam.
Juče će
Znam, biti samo sen.
Osvanuće jedna slika na zidu,
A zid će pasti.
Strasti niske k’o gole maske
Zavrištaće.
Krijemo se iza svojih ruku,
Kad one rukama ruke ne budu,
Sudu šta ćemo reći?
Pod čiji skut,
Pred koji put
Valja stati,
Misliš, znaćeš
A hoćeš li znati?
Pješčanik na torti
Je li tek znak
Ili je lak, put do odredišta?
U sumrak je uvijek sivo,
Ne grli me,
Nije mi ništa.
Maslačak
Stojiš mi
Kao tačka na kraju dana,
Da u tebi jednom
Zaokružim sve te sate,
Kao “dobro jutro”
Na novoj šolji za kafu,
Što liči na tvoje košulje.
Stojiš
Pred mojim slutnjama,
Da me povučeš u sebe,
Skloniš od svitanja,
Skriješ od slučajnosti.
Pred tvojom se slikom smijem,
Pod tvojim lažima snivam,
A znam im oči,
Znam miris pod jastukom.
Stojiš mi kao opomena
Na prijateljskim usnama,
Razlog za nelagodu
Kad ti spomenem ime,
Jer su iz svemira
Tebe pred mene poslali
Da slobodno stojiš
K’o sijenka na zemlji,
Knedla u grlu.
Prolazi
Još jedan utorak,
Još jedno “laku noć”
S punim koferom zaborava,
Bez tebe.
Bez jednog od milion
Koji umiju reći
Ali im djela ćute,
Zato ćuti
Ako ti nekad
U prolazu
Spomenu moje ime,
Jer sam te sutra trebala
A nisi mi
Bio tu,
I opet ću zaspati
Sa gomilom neodgovora
Sred žutih cvjetova
Složenih pod jezikom
Jer je tako bolje-
Pišem na papir,
Lijepim na srce.
Reci,
Koliko ti je trebalo
Da me cijelu pročitaš?!
Inkognito
Ovaj dan ipak ne svanjava:
Dimne zavjese vezuju ga u mašne,
Ulice se mršte,
Nad zgradama rećiću ti, ćuti mu lik
Porođajni krik.
Žut buket nad oblakom spava,
Maglen mu jastuk
Ne pomjera miris jutarnjeg hljeba,
U susamu samu milost pronalazi
Datum u kalendaru.
Budilnik trči svoj novi krug
U oku pospanog komšijskog psa
Usnuo čam,
Pismo smo pisali, ali u njemu nema
Novoga dneva.
Još uvijek ne sviće današnje oko,
Trepće, drijema, pogled mu tup,
Korak sav siv.
Ako ga ugledaš, daš mu priliku
Izigraće te.
Ovaj dan svanuti neće
Odjeven je u dimnjačku čađ,
Jasno je već
Otkucavaju sati, ti ih slutiš
Da prećutiš.
Foto: Privatna arhiva
