Bajkovitu poemu ‘Pahulje’ Alekse Šantića komponovala je Merima Ključo, koja ujedno potpisuje audio i video produkciju singla.

Jelena Milušić i Merima Ključo talente su ujedinile na albumu ‘Lume’, te su potaknute uspešnim rezultatom, nastavile saradnju na Jeleninom solo albumu. 

Još jedna posebna saradnja veže Jelenu za Mostar i to s Atillom Aksojem. Prepoznatljivi po suptilnom i emotivnom muzičkom izražaju, Jelena i Atilla izvode romsku i sefardsku muziku pod imenom Barimatango.

Izlasku Jeleninog solo albuma prethodiće će još jedan singl i spot, kao i nastupi u regiji, Europi i Sjedinjenim Američkim Državama.

Na pitanje zašto baš ova pesma, Jelena odgovara: „Najavni singl mog predstojećeg albuma htjela sam posvetiti Mostaru i svima onima koji vole i poštuju ovaj grad, njegovu različitost i ljepotu. Šantićevi topli stihovi i lepršava kompozicija Merime Ključo vraćaju me u grad iz mog sjećanja, grad bezbrižnog djetinjstva. Također, dozivaju Mostar skladnih, prijateljskih i nježnih nota, Mostar koji zaslužuje bolje nas“.

PAHULJE (Aleksa Šantić)

Pjevala je zima svoju pjesmu staru;

Praminjô je snijeg i veselo pleo

Od srebrnih niti svoj široki veo,

I rasprostirô ga svuda po Mostaru.

U zasjedi cure čekale su momke:

Nanula se klepet čuo po sokaku,

Padale su grude po svakom junaku,

Uz drhtavi smijeh i radosti gromke.

I ti nekud prođe, u mahalu, sama;

Pokrila te zima čistim pahuljama,

Pa po tebi trepte kô sjajni leptiri…

Samo tvoje lice skriti nije htjela,

I ja vidjeh kako, ispod snježnog vela,

Radosno i zlatno proljeće me viri…

Foto: Marko Ercegović

The post Šantićeve „Pahulje“ oživljene u novom singlu Jelene Milušić appeared first on Kulturni kišobran.

Pretprazničko veče

Sutra je praznik. Svoju svetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zari.
Sam sam. iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne plamen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće,
Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk i dim se koluta;
Njegova misô nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže
Kô simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. – “Petar!”
– Usklikne otac – “On je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo –
Otvorite mu!”… – I mi svi, kô vjetar,
Trči i vratâ prijevor izvuci.

I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.
Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,

A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.
Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto.

Sučući brke, stari susjed vješto
Počô bi priču iz dalekog doba.
I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;

Srca nam dršću u radosnoj tremi
Sve dogod ne bi dovršio čiča.
Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počô, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana…

Meni je bilo kô da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove…

O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba… moje srce tavno…
I bez vas više ja sreće ne steko’…

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožićnje doba;
Al’ gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam… U nijemoj sjeni
Nikoga nema… Sam, kô kamen ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni…

No dok mi mutni boli srce kose,
Kô studen travku uvrh krša gola –
Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,
Ja čujem šušanj kô viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same
Sve knjige stare, snovi čežnje duge –
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov šumor kô da pada na me.

Sanjam li? Il’ bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake ptice, kô sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila.

Sve se svijetle!… Sve u blijesku stoje!…
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, Kô da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje.

Neke bijele kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi.

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril’ma trepte i šušte kô svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,
Kô da bi htjela zbrisati sjen tuge…

I slušaj! Redom zapjevaše one!…
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni kô luk mlade duge:
“Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju
Što svoje duše na zvjezdama griju –
Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije’!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo kô kap sunca zlatna”…

I akord zvoni… Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zâri…
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem…

Foto: Wikimedia Commons

The post Pretprazničko veče – Aleksa Šantić appeared first on Kulturni kišobran.

Umro je od tuberkuloze u 55. godini.

Tokom života je objavio veliki broj pesama, a od dela se izdvajaju: „Hasanaginica“, „Na starim ognjištima“, „Anđelija“, „Nemanja“ i „Pod maglom“. Najpoznatije njegove pesme su: „Emina“ (1903), „Ne vjeruj“ (1905), „Ostajte ovdje“ (1896), „Pretprazničko veče“ (1910), „Što te nema?“ (1897), „Veče na školju“ (1904), „O klasje moje“ (1910), „Moja otadžbina“ (1908), „Mi znamo sudbu“ (1907), „Boka“ (1906), „Pod krstom“ (1906), „Kovač“ (1905).

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
s ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće…
-Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…

Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
ne šće ni da čuje lijepa Emina,
no u srebren ibrik zahitila vode
pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
rasplete joj one pletenice guste,
zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
a meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
no meni ne dođe lijepa Emina.

Priredila: Miljana Miletić

Foto: Wikimedia Commons

The post Emina – Aleksa Šantić appeared first on Kulturni kišobran.