Pjesma za dječaka – Jelena Kovačev

I meni pjesmu napiši!

Možeš o onom danu

Kad smo na kiši

Dizali nebu glave,

Ti, olupana i sjetna

U ime prošle slave 

Vraćala sjećanja 

pod kapke,

A ja, malen i željan

Tvojih priča

Pored tebe ćutao

I držao ti prste…

Pričala si da se ljepote 

U dječje oči tkaju,

Pretjerivala

Onako kako to samo majke 

znaju.

Sjećam se da si

umjela 

Da pogled pustiš u plavo

I da maštaš.

Za sve si imala lijepo slovo

A sebi nisi mogla da praštaš

I još uvijek ne znam 

zašto?

Napiši pjesmu

O onom danu

Kad sam ti tražio

Da nas operu kiše.

Tada si tiho rekla,

Ali nekako za nijansu tiše

Nego što obično radiš,

Da sam mali

I čist

I da sa mene 

nema šta da spere,

Da zauvijek čuvam sebe,

I da ne postoje kiše

Koje bi mogle pasti

I oprati takvu tebe.

Oko nas je bilo more

I grad koji voliš,

Kome si krala zore

Kao da sutra neće doći.

I zaista,

Vrijeme je stalo

I kapi su svirale

Svoju priču.

Za sreću nam je trebalo malo.

Ograda,

Kiša,

More

I nebo plavo.

Nismo primjećivali ljude,

A vidio sam da se čude

Kiši, gradu,

Nepokrivenom 

Dječaku i majci.

Nisu mogli znati

Da nismo tu nego u našoj bajci,

Da imamo svoj brod,

I svoj vjetar,

I svoja jedra,

I da plovimo neki naš život,

Radoznao ja, a ti k’o nebo vedra.

Zato mi, 

Baš danas,

Kad je nakon dugo vremena

Nebo opet plavo

I sunce ti miluje lice,

Oživi onaj dan

I novljanske ulice!

Baš danas mi napiši pjesmu

I stavi ih među one tvoje pjesme!

Znam da napolju vjetrovi bjesne

A ti ne voliš vjetar.

Zato 

zatvori oči  

I raširi jedra,

Vrati nam naš dan

Kad sam mali bio, 

a ti k’o nebo bila vedra…

Foto: Pexels