Tidža’s Place: Pismo

Napisala sam ti pismo.
U njemu ti govorim da sam dobro,
da mi se okucila kuja
i da sam ushićena zbog toga.
Napisala sam ti i
kako sam tek opran veš izbacila
napolje na žicu da se suši,
a među mojim stvarima
našla se i tvoja majica.
Niti je nosim,
niti perem prozore njome,
ali se oseća na beskorisno.
Baš kao i ti.
Izvini.
Opet moj lajavi jezik i ja
galopiramo uzrupiranim kasom
po prostranstvima tvoga ega.
Sve je ok.
Baš kako si i ostavio.
Jedina razlika je što ja nisam ok.
Lakta me divljina iznutra.
Malo u predelu bubrega,
malo u pleća.
Naprslo mi je levo plućno krilo.
Ništa strašno.
U odnosu na naprslinu na srčanom mišiću,
ovo će možda biti rutinski zahvat.
Sve kul.
Pismo ti nisam poslala,
jer ne znam na kojoj si adresi sada. Verovatno ću ga pocepati,
kao i svako prethodno.
Nadam se da si dobro.
Dobro baš kao i ja.
Zaslužio si.

Naslovna fotogafija: Pexels

Share this content:

Tijana Momčilović

Ja sam onaj neizlečivi romantik, koji se loži na poeziju. Tvoja misao, izgovorena naglas. Ušuškana između danas i sutra, jer je juče prestalo da me zanima. Tvoj vetar u leđa. Ja sam onaj čovek kog moji psi vide u meni. Zaljubljenik u bluz i knjige. U tišinu. U vreo čaj. U čokoladu. U Božić. Pamučno ćebe. U lepe manire.